Naglasci u paradigmi

Naglasci u paradigmi

U morfološkim paradigmama (imeničkoj, glagolskoj, pridjevnoj) naglasak može biti stalan ili se može mijenjati. Naglasku se mijenja ili ton, ili trajanje, ili mjesto. Promijeni li se što od toga, tada ta riječ pripada promjenljivom naglasnom tipu (vrijéme – vrȅmena – vremèna), a ako se ne promijeni, onda riječ pripada nepromjenljivom naglasnom tipu (ljúbav – ljúbavi).

Unutar promjenljivoga tipa događaju se mnoge naglasne promjene koje su predvidljive u sinkroniji (u određenom vremenskom stadiju) i koje su zajedničke brojnim naglasnim jedinicama. Takve su promjene općeparadigmatske i počivaju na tzv. općeparadigmatskim naglasnim pravilima po kojima je takav promjenljivi tip predvidljiv. To su, primjerice, silazni naglasci u V jd. i G mn. imenica, kraćenja u N mn. ili duljenja naglasaka pred skupom sa sonantom. Na većem stupnju apstrakcije sve takve općeparadigmatske promjene mogu biti zanemarene u svrstavanju u promjenljivom ili nepromjenljivi naglasni tip, no mi ih ovdje nećemo zanemarivati i promatrat ćemo takve promjene unutar predvidljivo promjenljivoga tipa radi jasnijega i sustavnijega modelskog prikaza.

Vrste promjena u paradigmi

U paradigmi se može promijeniti:

• ton naglaska (rȍk – ròkovi)
• trajanje (prâse – prȁseta)
• ton i trajanje (stȏl – stòlovi)
• mjesto (žìvot – živòti)
• mjesto i trajanje (jùnāk – junáci)
• mjesto, ton i trajanje (vrijéme – vrȅmena – vremèna)

Prema tim promjenama riječi unutar promjenljivoga tipa svrstavaju se u skupine nižega reda, u podtipove.

Hiperkorekcija

Danas je u razgovornom jeziku česta pojava da se prema početku riječi pomiču i oni naglasci koji nisu uzlazni ili tipološki uvjetovani (kao rezultat nedovoljno naučene standardne naglasne norme kod neštokavaca), što je najuočljivije na korpusu prefigiranih glagola (nastalih prefiksacijom). Takvu pojavu nazivamo hiperkorekcijom i u standardu se smatra, zasad, pogreškom. Riječ je o analoškoj pojavi. Na prefiks se, dakle, pomiču samo silazni naglasci: dugosilazni, iza kojega ostaje zanaglasna dužina, i kratkosilazni.

Retrakcija (povlačenje naglaska)

Pomicanje naglaska na prethodni slog, prema početku riječi (ali u širem smislu i prema početku govorne riječi) naziva se retrakcija ili povlačenje. Pomiču se silazni naglasci prema početku riječi. U povijesti jezika od tronaglasnoga sustava ( ̏ , ̑ , ῀) preko dvonaglasnoga ( ̏ , ̑) nastajao je četveronaglasni sustav ( ̏ , ̑ , ˋ , ´), i to tako da su se silazni naglasci pomicali prema početku riječi. Tako su do 14./15. st. nastala dva nova (novoštokavska) naglaska: na mjestu prednaglasnoga kratkog sloga kratkouzlazni (vodȁ > vòda), na mjestu prednaglasnoga dugog sloga dugouzlazni (vīnȍ > víno). Time su iz tih govora nestale prednaglasne dužine, a nastale su nove, zanaglasne, nakon pomicanja dugosilaznoga naglaska (onȏ > ònō).

Metatonija i metataksa

Promjena tona naziva se metatonija, a premještanje naglaska metataksa.

Promjena tona naziva se metatonija i danas ju nalazimo u primjerima kada silazni metatonira u uzlazni na središnjem slogu: poljoprȉvreda > poljoprìvreda, što je česta praksa u normativnim priručnicima. Premještanje naglaska iste vrste sa sloga na slog naziva se metataksa. Metatonije su se odvijale prema ovim obrascima:

Kratkouzlazni je naglasak nastao pomicanjem silaznoga naglaska na kratki (prednaglasni) slog, a dugouzlazni pomicanjem silaznoga naglaska na dugi (prednaglasni) slog.