Što sve znam?

Jezična biografija govornika

Hrvatski jezik obuhvaća mjesne govore, gradske govore i hrvatski standardni jezik. Svaki govornik hrvatskoga jezika usvaja materinski jezik kojemu je temelj u mjesnom govoru, a ovisno o mjestu rođenja i izloženosti standardu temelj mu je i u gradskom govoru te inačici razgovornoga standardnog jezika. Polaskom u školu uči se standardni jezik koji je namijenjen formalnim komunikacijskim situacijama. Sve to zajedno čini govornikovu jezičnu biografiju.

Standardni se jezik temelji na štokavskome narječju i četveronaglasnome sustavu, sustavu s 4 naglaska. Kajkavski i čakavski govori te staroštokavski govori razlikuju se brojem naglasaka od standardnoga jezika pa su naglasne razlike više izražene od standarda ako dolazite iz sjeverne regije (centar Zagreb) ili zapadne regije (centar Rijeka). I unutar štokavskoga područja možemo uočiti brojne razlike ako ste iz istočne regije (centar Osijek) ili južne regije (centar Split) jer su dijalekti unutar narječja specifični po svojim fonološkim i prozodijskim značajkama.

Zagreb

Rijeka

Osijek

Split

🔊 Kliknite na grad za izgovor

Visinski naglasni sustav

Ilustracija visinskog naglasnog sustava

Trava u visinskom sustavu (govornici iz Zadra, Splita, Vukovara i Osijeka): akustički prikaz

Hrvatski standardni jezik opisuje se kao jezik s visinskim naglasnim sustavom (tonsko-dinamičkim, melodijskim, engl. pitch-accent language) u kojemu su četiri različita naglaska: kratkosilazni, dugosilazni, kratkouzlazni i dugouzlazni te zanaglasna dužina i kračina. Takav četveronaglasni sustav ostvaruje se u mnogim hrvatskim mjesnim govorima, osobito u Slavoniji (primjerice u Osijeku, Vinkovcima, Vukovaru, Slavonskom Brodu, Požegi, Bjelovaru) i Dalmaciji (primjerice u Zadru, Šibeniku, Splitu, Metkoviću, Dubrovniku). Visinskim četveronaglasnim sustavima govori se i izvan Hrvatske, npr. govori srpskoga ili bosanskoga jezika. Visinski naglasni sustav imaju i ne(novo)štokavski govori koji imaju akut, a to su neki čakavski, kajkavski i staroštokavski govori.

Udarni naglasni sustav

Ilustracija udarnog naglasnog sustava

Trava u udarnom sustavu (govornici iz Zagreba, Pule i Rijeke): akustički prikaz

Osim visinskoga naglasnog sustava u hrvatskom jeziku (su)postoji i udarni (dinamički) naglasni sustav, a naglasak koji se u njemu ostvaruje nazivamo udarnim (jačinskim, ekspiratornim, dinamičkim, engl. stress-accent). U udarnom sustavu relevantno je samo mjesto naglaska u riječi. Udarni naglasak najsličniji je kratkosilaznom naglasku iz visinskoga sustava. Udarni naglasni sustav veže se ponajviše za gradske govore (primjerice u Zagrebu, Varaždinu, Karlovcu, Rijeci, Puli, posebice mlađih govornika), no obilježjem je i nekih kajkavskih i čakavskih dijalektnih govora (primjerice govor Brovinja u Istri, neki donjosutlanski i međimurski govori, neki govori u Gorskom kotaru i sl.).

U udarnome naglasnom sustavu mjesto naglaska često je drukčije nego u visinskome naglasnom sustavu, pa je mjesto naglaska najjači znak i najjednostavnije obilježje po kojem ga prepoznajemo. Ni visinski ni udarni naglasni sustav nisu dvije jednostavne i jedinstvene kategorije, već unutar njih postoje brojne varijante izgovora (npr. visinski naglasni sustav u Slavoniji i Dalmaciji nije jednak, iako su govori novoštokavski).

Prepoznavanje govora

Kod govornika koji ostvaruju visinski četveronaglasni sustav i djelomice zanaglasnu dužinu gotovo uvijek možemo prepoznati da imaju slavonsko ili dalmatinsko porijeklo (govori osječke makroregije, primjerice govor Osijeka, Vinkovaca, Vukovara, Požege, Slavonskoga Broda, ili splitske makroregije, primjerice Zadra, Šibenika, Splita, Dubrovnika).

Kod govornika koji ostvaruju udarni naglasni sustav teško je jednoznačno odrediti geografsko porijeklo samo na primjeru nekoliko riječi ili rečenica jer su udarni naglasci zagrebačke i riječke makroregije, tj. Zagreba, Varaždina, Karlovca, Rijeke ili Pule vrlo slični pa se uvriježilo nazivati takav govor "zagrebački".

Širi fonetski ili jezični kontekst može pomoći u identifikaciji porijekla pa se govornici mogu identificirati po izgovoru samoglasnika (zatvorenijem ili otvorenijem od onoga koji percipiramo kao neutralni standardni), po izgovoru suglasnika (primjerice mediteranski l, izrazito labijalizirani ili izrazito umekšani frikativi i afrikate č, ž, š, dž, umekšani ć i đ), a ponekad i po intonaciji.